Došao mi je pod ruku Projekat Razvoja Male Komercijalne Poljoprivrede Federalnog Ministarstva, poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Bosne i Hercegovine - PRIRUČNIK ZA DOBRU PČELARSKU PRAKSU.

I kako oni kažu u uvodu „Ovaj priručnik je, prije svega, korisno sredstvo za analizu korak po korak kompletnog lanca za proizvodnju meda."

I zamislite taj PRIRUČNIK je naručila BiH vlada od Gillesa Ratie, pčelarskog globtrotera i funkcionara Apimondie, a u 1000 primjeraka je tiskan još početkom 2007. godine.

Slični dokument, kojeg su oni koji sebe zovu HPS (dakle navodno struka, a ne državna tijela) ultimativno nazvali Dobra pčelarska praksa, je u odnosu na ovaj BiH dokument neplodno filozofiranje i pametovanje onih koji bi željeli biti papskiji od Pape.

Što se tiče članstva u Hrvatskom pčelarskom savezu u Statutu Saveza vlada posvemašnja zbrka. Niti se zna tko je član niti što je to članstvo.

U članku 17. Statuta navodi se da se u HPS neposredno udružuju pčelarske udruge koje predstavlja ovlaštena osoba za zastupanje pravne osobe.

Prema članku 18 te članice Saveza članarinu Savezu plaćaju prema broju svojih članova u koji iznos je uračunata i pretplata na Hrvatsku pčelu.

Med je nesumnjivo izuzetna hrana i ako ga redovito i dostatno konzumiramo možemo si produžiti životni vijek i do 20 godina. No uz redovitu konzumaciju meda neizostavno je potrebno svakodnevno uzimati i dostatnu količinu vode (tekućine), a potrebno je i svakodnevno gibanje i razgibavanje organizma. Ovo potonje posebno je važno za one koji rade sjedeće poslove (šalterski službenici, svi oni koji veći dio radnog vremena prosjede uz kompjutor i dr.). E, što je tu dostatno zavisi o svakom organizmu, njegovoj starosti i uvjetima rada i života. Želimo li doživjeti duboku i zdravu startost trebali bismo, uz med, svakodnevno uzimati i 2-3 litre tekućine i svakodnevno propješačiti barem 3 km ili odvježbati 30-tak minuta neke od vježbi razgibavanja.

Osobno nisam zainteresiran za članstvo u Upravnom odboru Hrvatskog pčelarskog saveza, no obzirom da HPS-u plaćam članarinu zainteresiran sam za to da se moj glas, kao člana HPS-a, čuje.

Naime, nisam siguran da će izbori za članove UO HPS-a, u prvom redu zbog  vremena koje je preostalo i nepostojanja standardiziranog izbornog postupka  biti transparentni, odnosno, da će se sukladno statutu imati priliku  javiti svi oni koji su za to članstvo zainteresirani te da će na transparentan način biti odabran potreban broj članova Upravnog odbora HPS-a.

Da li ste ikad čuli da vukovi i ovce mirno provode suživot u istom brlogu?

Nakon današnjeg dana nisam više siguran da i to nije moguće.

Negdje oko podneva, preko Gradskog ureda za poljoprivredu i šumarstvo (Đurđica Sumrak), zvala me je vrlo zabrinuta i uznemirena novinarka novog gradskog lista Zagreb.hr gospođa Dajana Kos-Bučar. Njen suprug jedva je izvukao živu glavu jer ga je neki dan upičio stršljen, završio je na hitnoj. Primio je infuziju, a više dana pije medikamente jer mu zdravstvena situacije nije do kraja stabilizirana. Imali su leglo stršljena ispod samog prozora u novogradnji na Perjavici (Gornje Vrapče) i ovi opaki i neželjeni gosti svakodnevno su im se zaletavali u stan, a imaju i malu bebu.

Situacija urgentna i potencijalno vrlo opasna kako za njih tako i za sve stanovnike višekatnice koji imaju stan sa sjeverne strane objekta. Iako sam krenuo drugim poslom odmah po pozivu došao sam na lice mjesta i imao sam što vidjeti.

U šupljem lipovom deblu na razmaku od stotinjak centimetara pčele i stršljeni. U istoj šupljini, prirodnoj košnici, u gornjem dijelu nekoliko tisuća jedinki stršljena, a nešto niže par kilograma pčela uz dvadesetak kg meda i sve funkcionira bez gužve i nereda.

Da nisam vidio (i snimio) svojim očima rekao bih da su to priče baruna Minhauzena, a pokojni Mladen Delić, velikan hrvatskog sportskog novinarstva, sigurno bi uskliknuo „Ljudi moji je li to moguće!“

Možda će se netko zapitati, a kakva je situacija sad. Zbrinuta - rekli bi kolege dežurajući pčelari grada Zagreba - a za stanovnike Perjasice - noćna mora je iza njih.

E da, i jedna posve naša priča u ovoj priči:

Stanari sjevernog dijela zgrade već su desetak dana pokušavali riješiti problem sa stršljenima. Na koncu su došli do jedne tvrtke za dezinsekciju i oni su procijenili da će uklanjanje ovog konkretnog legla stanare koštati 960,00 kn. Njihovo je legitimno pravo da kalkuliraju svoju cijenu rada, a na tržištu je da ju prihvati ili ne. No, u tom trenutku na svjetlo dana se pojavljuje naš mentalitet. Stanari južnog dijela zgrade ne žele niti čuti da se iz pričuve plati ova usluga. Nije ih briga što im je susjed skoro poginuo od uboda stršljena, nije ih briga što na toj strani žive parovi s više male djece. Njih stršljeni ne smetaju, a oni kojima smetaju neka si plate njihovo uklanjanje.

Moram priznati da baš nemam previše razumijevanja za takvu sebičnu filozofiju i samoživost. To bi bilo kao da deratizaciju štakora moraju plaćati samo ljudi koji stanuju u prizemljima i podrumima, a popravke krovišta samo ljudi koji pod krovovima neposredno i žive.

Dakle, potpuno je sazrelo vrijeme da Gradski ured za poljoprivredu okupi sve zainteresirane u Gradu (Holding i njegove službe, 112, policija, mi pčelari, dezinsekcija ...) da se donese Pravilnik kojim će se onemogućiti da pojedinci koriste svoje pravo na uštrb nečijeg tuđeg prava, a tu se prije svega odnosi na pravo na miran i zdrav život, na sigurnost i prije svega pravo na život.

I mali podsjetnik svima dobre volje - prema privremenoj ovogodišnjoj evidenciji ( http://www.pcelinjak.hr/index.php/Zbrinjavanje-rojeva/intervencije-2009.html ) do sada smo imali109 intervencija. Svi u ekipi smo volonteri i uz svoj posao, pčele i životne obaveze nalazimo dovoljno motiva i radosti da svojim sugrađanima budemo na usluzi.