U znanstvenom radu PONAŠANJE PCELA U OVISNOSTI O TIPU I BOJI KOŠNICA I PODRIJETLA MATICA (Z.Tucak, M.Periškić, T.Tušek i Z.Laktić) istraživanjem je potvrđeno da pčele kod pronalaženja odgovarajućeg medonosnog bilja imaju veliku povezanost i privlačnost s bojom košnice (gdje pčele borave) i boje medonosnog bilja kojeg posjećuju. Pčele zapamte da na određenoj boji cvijeta nađu hranu, a zapamte i boju svoje košnice. To svojstvo dolazi do izražaja kod skupljanja hrane i kod orijentacije u prirodi. Pčele dosta dobro razlikuju predmete kao i oblike pojedinih cvjetova. Pčele ne mogu međusobno razlikovati likove približno jednake veličine, ali raznog oblika (krug, trokut, kvadrat) i veličine da. Kako pčele raspoznaju samo žutu, modro zelenu i tamno modru boju želimo li im olakšati pronalazak njihove košnice, pri povratku s paše, o tome bismo trebali voditi računa.

U "KOŠNICI" počela prodaja prvorazrednih selekcioniranih matica, proizvedenih na Lonjskom polju.

Možete ih kupiti osobno ili naručiti telefonom na broj 01/ 6181-714.

Vjerojatno da nema pčelara koji je „uhvatio" barem desetak godina pčelarskog staža kojemu roj pčela nije „pobjegao" na vrh smreke, jabuke, šljive, jele ...

Neki su izvodili prave vratolomije pokušavajući skinuti takav „nestašan" roj, neki su u tome uspjevali, a neki završili i u bolnici u gipsu do „vrata".

Sa sličnim problemima susretali smo se i mi na našim pčelarskim dežurstvima i to smo rješavali svatko na svoj način, a najuspješniji i najinovativniji bio je naš kolega Vladimir Jarni. On se dosjetio i napravio poseban držač za sprej MAJA (repelent za pčele) s prijenosnom koloturom i polugom na koju je vezao konop. Za podnožje posude sa sprejom stavio je vijak koji se dade pomicati gore-dolje u ovisnosti od veličine posude spreja, a sam sprej je pričvrstio sa samoljepljivom krep trakom (soboslikarskom).

Držač s montiranim sprejem je, u opisanim situacijama, utaknuo u metalnu teleskopsku štangu, prodrmao roj na grani da se „raspadne" i poprskao s Majom mjesto gdje su se pčele do tad zadržavale. I tako malo po malo „uvjerio" ih je da se spuste na visinu na kojoj ih je mogao bez posebnih vratolomija i skinuti.

6. međunarodni pčelarski sajam

Boris Bučar, dipl. ing. preh. tehnologije
Promea tech d.o.o

UVOD

U mnogih pčelara još uvijek vlada stav kako se sav život pčele vrti oko šećera. Šećer jest naravno, glavno «gorivo» u košnici i bez njega se ne može, ali ravnopravnu ulogu, ako ne i veću imaju proteini. Favoriziranje šećernih izvora na štetu proteina, vjerojatno je posljedica dojma kako su skupljene količine meda puno veće od količina peluda koje se skupe tijekom aktivne sezone. No, tome su doprinijeli i napisi o koristi zimnice koja se sastoji iz čistog šećera objavljivani više desetljeća. Nažalost, takve preporuke su šteti le «zimskim» pčelama i jer su se iscrpljivale nepotrebnom preradom dodanog šećera. Takve pčele nisu bile u stanju izdržati napore proljetnog razvoja.

ŠTO SU ZALIHE?

Zalihe nisu samo med i pelud što ih vidimo u košnici, zalihe su i masno-proteinsko tkivo koje nakupe zimske pčele. To tkivo je nezamjenjivo u proljetnom razvoju pčele, jer koristi za prehranu prvog proljetnog legla. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća na velikom broju košnica u bivšem Sovjetskom savezu je utvrđeno kako prezimljavanje na prirodnim zalihama rezultira manjim brojem pčela u proljeće. No, te pčele su zdravije i odmorenije od onih koje su prezimljavale na šećernim zalihama te ih ubrzo prestignu u proljetnom razvoju. Nažalost, većina tekstova koji su pisani u korist šećerne prehrane nadjačali ove usamljene bljeskove i trebalo je proći mnogo vremena kako bi pčelari počeli prestaj ati s uobičajenom navikom «zatrpavanja» košnica šećerom.

Nadalje, zalihe nisu samo količine koje će biti potrebne za direktnu upotrebu. Pčelama su zalihe i viškovi koji im vjerojatno neće trebati, ali im osiguravaju kvalitetnije hranjenje legla i slobodnije izlijetanje iz košnica. Naime, utvrđeno je kako su pčele u košnicama sa samo 4.5 kg zaliha hranile svaku ličinku s 2.1 g mliječi, dok su one u čijim košnicama je bilo 12.6 kg zaliha, hranile svaku ličinku sa 4.8 g mliječi, što je imalo za posljedicu 38% veću masu ličinke. Pored toga, veće količine zaliha (20-23%) osigurale .su veći unos nektara (32-40%), jer su pčele izrazito ekonomična vrsta, pa s više zaliha u košnici mogu dozvoliti eventualan gubitak izletnica, koje će biti nadomještene brojnijim leglom koje se može hraniti.

Ove činjenice pokazuju koliko su pčele u intenzivnoj proizvodnji uskraćene u odnosu na one koje su u pasivnom uzgoju. Naime, profesionalni pčelari, a pogotovo oni koji pčelinjake imaju na kotačima, prisiljeni su prinos svake paše izvrcati koliko više mogu, a posebno kada je riječ o medovima koji miješanjem gube svoju sortnost (npr: bagrem-amorfa). Te pčele cijelu sezonu žive na «minimumu» zaliha i ne treba iznenaditi njihova iscrpljenost u jesen i slab razvoj u proljeće slijedeće godine. Cjelogodišnja iscrpljenost stresno utječe na pčele i nedvojbeno vodi u gubitak imuniteta, pa se takvi pčelinjaci suočavaju s nerijetko i nerazjašnjenim gubicima.

Razmnožavanje pčelinje zajednice završava rojenjem. Pčelinja zajednica koja se roji nalazi se u posebnom fizio­loškom stanju, uzrokovanom faktorima unutar same zajed­nice i faktorima izvan nje. Rojenje se zbiva na vrhuncu raz­voja pojedine pčelinje zajednice kad u njoj nastaje suvišak energije. To naročito stanje nastupa postepeno. U proljeću ma­tica nese sve veći broj jaja, a time se povećava sve više i broj mladih pčela. S vremenom sve veći broj mladih pčela postaje suvišan. Kako se intenzivno hrane peludom, to se u njima na­kuplja veća količina rezervnih hranljivih tvari. Takvo stanje uzrokuje bujanje jajnika mladih radilica, pa one dođu u tzv. rojidbeno stanje. Nastanku toga stanja pogoduju male košnice, dobra nesivost matice i jaka pe­ludna paša uz istodobnu slabiju nektarnu pašu.

Pčele se roje u toplo godišnje doba u vrijeme bujnog procvata prirode. U našim se krajevima to zbiva redovito u proljeću, ali uz povoljne vremenske i pašne prilike mogu se pčelinje zajednice rojiti i kasnije. Za prvi čin rojenja može se smatrati razvoj trutovskog legla koje susrećemo već krajem ožujka. Kad pčele dođu u pravo rojidbeno stanje, počinju na krajevima saća izvlačiti matič­njake kojih može u jednoj pčelinjoj zajednici biti oko 10 do 20. Matica ne zaleže odmah sve matičnjake, već to čini po­stepeno kroz desetak dana. Kraće vrijeme prije nego matica zanese matičnjake, ona nese povećani broj jaja, pa se leže i povećani broj mladih pčela. Pčelinja zajednica naglo ojača, pa se može podijeliti u dva dijela.

Oko podnevnih sati za lijepa vremena roj konačno napusti košnicu. Pčele počinju naglo navirati kroz leto i dižu se u divljem metežu u zrak. Tek kada je oko polovine roja izašlo, izađe i stara matica te mu se priključi. Tom prilikom napusti košnicu blizu polovina broja pčela razne dobi, kojih 15.000 do 25.000 (težine oko 2 do 3 kg). Roju se priključi i po koja stotina trutova. To je prvi roj (prvak, prve­nac).