Majska bolest se kod pčela najčešče javlja u proljeće. Pojavom ove bolesti matica prestaje s leglom ali i pčele propadaju. O čemu se tu radi?
Majska bolest je u stvari jedan paradoks u prirodi. Pojavljuje se kod više uzastopnih kišnih dana a uzrok je nedostatak vode u pčelinjoj zajednici. Zato i kažem da je paradoks. Zbog viška vode u prirodi dolazi bolest uslijed nedostatka vode u pčelinjoj zajednici.
Zbog uzastopnih kišnih dana pčele nisu u mogućnosti izlaziti iz košnice po vodu koja je u ovo vrijeme nasušno potrebna. U proljeće su uglavnom zastupljene peludne paše a nektarne su u minimalnim količinama. Kako bi pčele proizvodile matičnu mliječ potrebna im je peludna ishrana a opet da bi probavile pelud potrebna je voda. Računica je jednostavna. Nema kvalitetne peludne prehrane-nema proizvodnje matične mliječi (hrana za maticu)-nema novog legla. Isto tako stradavaju nam i pčele zbog problema sa probavom peludi te dolazi do začepljenja crijeva.
Slušam kolege pčelare zadnjih godina kako su zbog kiše i eventualno manjeg zahlađenja zajednice drastično oslabile. Uglavnom to pripisuju nedostatku unosa nektara. To je jedna od ustaljenih zabluda kod pčelara.
Pčelari u tim situacijama pribjegavaju prihrani, uglavnom sa šečerno-mednim pogačama. Ovdje se postavlja pitanje da li je to ispravno? Naravno da nije jer nije problem samo nedostatak hrane nego je još veči problem nedostatak vode a sa šečerno-mednim pogačama u stvari još pogoršavamo tu situaciju.
Pčelari dodaju šečerno-medne pogače između ostaloga zbog needuciranosti, zatim navike a mogao bih slobodno reći i zbog vlastite komocije, jer tko će po kišnom vremenu ići dodavati sirup za prihranu.
Što bi bilo ispravno?
Kako bi spriječili pojavu Majske bolesti potrebno je svakodnevno vršiti prihranu s rijetkim sirupom (omjer šećer-voda 1:1 ili čak i 1:2 u korist vode. Dnevne količine bi trebale biti otprilike 0,3-0,5 litara po zajednici. Svakako treba paziti kada i kako se dodaje sirup kako ne bi izazvali grabež. Najbolje je prihranu vršiti u večernjim satima a još bolje je, kako je u zadnje vrijeme sve zastupljenije, dodavati sirup u najlonskim vrećicama.
Bitno je razjasniti i zašto se ova bolest javlja u proljeće kad i u ostalim dijelovima aktivne sezone imamo više kišnih dana. Kako sam već naveo, u proljeće je zastupljena peludna paša dok je nektarna u malim količinama. U ostatku aktivne sezone su uglavnom zastupljenje jače peludne paše pa pčele izvlačeči vlagu iz meda dolaze do potrebnih količina vode za svoje osnovno funkcioniranje. Osim toga, pčelari i kad se ukaže potreba za prihranom nikada kroz ljeto neće dodavati pogače već će vršiti prihranu sa sirupom. To tako izgleda jer dobar dio pčelara upravlja svojim pčelinjim zajednicama po navici, ravnajući se nekim ustaljenim metodama i smatraju da nema potrebe za promišljanjem i stalnom edukacijom.
Često u svojim člancima a i na svojim predavanjima naglasak stavljam na stalnu edukaciju, na stalno učenje pa tako i ovaj put pozivam pčelare da nikad ne pomisle da su svladali sve tehnike pčelarenja i da sve znaju. Konačno, moramo i sami sebi priznati da pčelarenje nikada nije isto dvije godine za redom. Moderno pčelarenje zbog klimatskih promjena, zbog novih znanstvenih saznanja, zbog pojave novih bolest te zbog niza drugih promjena konstantno postavlja nove izazove pre nas pčelare.
Konačno, već je odavno poznata izreka-Jedino mijena vječna je
