Naš dragi prijatelj i počasni član HUP Pčelinjak, prof.dr.sc. Nikola Kezić napisao je jedan zanimljiv članak koji u nastavku i mi imamo čast objaviti.
Pčele u neobičnim ulogama
Medonosne pčele su djeca prirode i njima je najprirodnije izletjeti iz njihove
nastambe s pogledom u sunce, kako bi se orijentirale, i odletjeti prema najmirisnijim
cvjetovima.
Pčele se dobro snalaze u prirodi i tijekom leta za orijentaciju koriste sunce, zemljino
magnetsko polje, okolne objekte i konfiguraciju terena. Imaju istančana osjetila i
mogu na velikoj udaljenosti osjetiti miris cvatućeg bilja. Osjetila za dodir, miris i okus
nalaze se na ticalima, a s ovim sofisticiranim instrumentom osjete i temperaturu,
vlažnost, ugljični dioksid, silu teže i vjetar.
Ukoliko pronađu izvor hrane, napune medni mjehur te se vraćaju natrag u svoju
košnicu najkraćim putem. Po povratku u košnicu, plesom prenose informaciju o
izvoru hrane kojeg su pronašle. Pčele izvrsno poznaju trigonometriju i primjenjuju u
međusobnoj komunikaciji, u kojoj drugim pčelama objašnjavaju smjer i udaljenost do
izvora hrane. Smjer izvora hrane pokazuju u stupnjevima (kut) u odnosu na trenutni
položaj sunca. Tijekom sakupljanja hrane, iz jedne košnice svakodnevno izlijeće od
nekoliko tisuća do nekoliko desetaka tisuća pčela, ovisno o brojnosti pčela u
zajednici.
Pčele su se prilagodile svom glavnom zadatku, prikupljanju čestice peludi, a time se
jednostavno mogu razlikovati od osa ili stršljena. Tijelo pčela (a i bumbara i solitarnih
pčela) obraslo je finim dlačicama, dok je tijelo osa ili stršljena glatko. Pčele se hrane
isključivo biljnom hranom: nektarom i peludom. Iz nektara dobivaju energiju, a iz
peludi proteine. Za razliku od njih, ose i stršljeni su mesojedi i za izvor proteina love
plijen, najčešće manje insekte, te su i oni vrlo korisni u prirodi. Dlačice na tijelu pčela
su elektrostatski nabijene i privlače na sebe pelud s cvijeta. Prilikom jednog izlaska
iz košnice, pčela posjećuje više cvjetova iste vrste i mirisa, sve dok ne napune medni
mjehur nektarom ili peludne košarice na zadnjim nogama. Svakim slijetanjem na
slijedeći cvijet, ostavi pelud s prethodnog cvijeta i ponese nova zrnaca peludi na
slijedeći cvijet.
Npr. jabuka koju ste nedugo u slast pojeli, mogla se razviti u plod samo zato jer je
neka pčela, ili više njih, kroz nekoliko dana posjećivalo cvijet radi nektara, a
istovremeno donijelo i pelud s drugog cvijeta jabuke i tako izvršile oprašivanje. Bez
oprašivanja pčelama, nebismo jeli jabuke.
Dlačice na tijelu pčele za vrijeme leta prikupljaju osim peludi i druge čestice koje su
na površini bilja ili lebde u zraku i donose ih u košnicu.
Pčele su oduvijek živjele u prirodi u prostorima koji su u određenom podneblju bili
prikladni za njihovo gnijezdo. Međutim, kako su naši preci prije nekoliko tisuća
godina otkrili slast meda i vrijednost pčelinjeg voska, s vremenom su ih počeli
primicati svojim naseljima. Sada se pčele nalaze gotovo posvuda gdje žive i ljudi –
od pustinjskih oaza do rubova polarnog kruga.
Pčele posljednjih desetljeća dobivaju nove uloge i pomažu znanstvenicima kako bi
mogli razumjeti i objasniti niz pojava: poput memorije i pamćenja, orijentacije u
prostoru, organizacije života u velikim zajednicama i njihove komunikacije , a velika
je njihova uloga u procijeni kvalitete i sigurnosti okoliša.
Barišić i suradnici u svojim istraživanjima opisuju da med iz košnice predstavlja
kompozitni slučajni uzorak prikupljan tijekom dužeg vremenskog razdoblja s više
desetaka milijuna točaka. Naime, pčele lete tražeći i skupljajući nektar ili mednu rosu
i do 5 kilometara od košnice pri čemu se zamjetan unos meda u košnicu događa iz
kruga radijusa od oko 3 kilometra. Da bi napunila medni mjehur nektarom, pčela
mora posjetiti 80-150 cvjetova te tijekom prosječno 12 izleta tijekom dana posjeti oko
1.000 cvjetova. Glavnina unosa meda u košnicu se odvija s područja površine do 20
km 2 . Ako u srednje jakoj zajednici ima oko 15.000 pčela skupljačica, one mogu u
jednom danu posjetiti oko 15.000.000 cvjetova. Ovisno o sadržaju mednog mjehura,
za proizvodnju jednog kilograma meda potrebno je obaviti u prosjeku između
100.000 i 150.000 pojedinačnih letova. Med skupljen u košnici predstavlja uzorak
koji je skupljen s više desetaka milijuna pojedinačnih točaka i kao takav vjerojatno
predstavlja najbolji uzorak kojeg je moguće u prirodi prikupiti. Med je stoga uzorak
koji predstavlja izvor informacija dobro reprezentativnih za područje površine od oko
20 km 2 . Istraživanjem kontaminacije Gorskog Kotara radioaktivnim cezijem nakon
akcidenta u Černobilu dokazana je pouzdanost i relevantnost korištenja pčelinjih
proizvoda u utvrđivanju i praćenju prisutnosti radioaktivnog zagađenja u okolišu.
Međunarodna asocijacija za radioaktivnost (International Atomic Energy Agency)
prihvatila je ovu metodu za praćenje zagađenja radioaktivnim česticama.
Ukoliko je na nekom području potrebno pratiti kvalitetu zraka ili otkriti druge čestice,
u središte takvog područja može se postaviti košnica s pčelama. Znajući da pčele
lete u potrazi za hranom i do 5 kilometara od košnice, površina kruga koji nadlete je
gotovo 80 km 2 . Na primjer, pčele na Aerodromu Frankfurt imaju jednostavan zadatak
da lete i skupljaju nektar i pelud s polja koja okružuju aerodromske staze i da žive
svoj uobičajeni život. Jedina je razlika što njihovi proizvodi služe za analize kako bi
se utvrdila prisutnost štetnih tvari ili teški metali koji nastaju uslijed gustog avionskog
prometa. Pčele su „zaposlene“ na ovom Aerodromu od 2006. godine, a jednako rade
na još nekoliko njemačkih aerodroma (međunarodni: Berlin, Düsseldorf i Hamburg te
regionalni Leipzig/Halle, Nuernberg, Hannover i Dresden). Procjena zdravlja okoliša
pomoću pčela kao bio-indikatora prilično je nov poduhvat Udruženja njemačkih
aerodroma i nije zamjena za klasično praćenje kvalitete zraka. Međutim, rezultat
monitoringa s pčelama usporediv je s tradicionalnim praćenjem kvalitete zraka. Za
rezultate rada pčela daleko je veći interes javnosti što doprinosi lakšem izvještavanju
i približavanju ovih informacija zainteresiranima.
Teški metali u pčelama i pčelinjim proizvodima bili su predmet mnogih istraživanja
okoliša . Najčešće proučavani metali bili su olovo, kadmij, krom, bakar i cink, koji su
poznati zagađivači u prometu i industrijskoj djelatnosti, a šire se plinovima izgaranja.
Većina studija usredotočila se na ograničeni broj metala i vrlo kontrastna mjesta, a
uzorkovanje se rijetko ponavljalo tijekom duljeg razdoblja. U istraživanju van der
Steen i sur. (2012) potencijal pčela za otkrivanje i praćenje onečišćenja metalima
dodatno je istražen mjerenjem koncentracije u odraslim medonosnim pčelama
širokog raspona od 18 metala u tragovima, od kojih 9 ranije nije proučavano, na tri
lokacije tijekom tri mjeseca. Specifični cilj studije bio je procijeniti prostornu i
vremensku varijaciju koncentracije u odraslim medonosnim pčelama aluminija (Al),
arsena (As), kadmija (Cd), kobalta (Co), kroma (Cr), bakra (Cu), litija (Li), mangana
(Mn), molibdena (Mo), nikla (Ni), olova (Pb), antimona (Sb), selena (Se), kositra
(Sn), stroncija (Sr), titana (Ti), vanadija (V) i cinka (Zn). Odlučili su proučiti
koncentracije metala u odraslih pčela radilica, jer se smatra da one pružaju
osjetljivije, pouzdanije i ažurnije informacije o izloženosti metalima nego
koncentracije ovih elemenata u peludu ili medu. Rezultati pokazuju da pčele mogu
poslužiti za otkrivanje vremenskih i prostornih obrazaca u koncentracijama metala u
okolišu, čak i pri relativno niskim razinama onečišćenja.
Često se postavlja i pitanje dobrobiti pčela u urbanim sredinama, gdje mnogi
smatraju da su pčele izložene velikim rizicima za razliku od ruralnih područja.
Međutim, većina uzgajanog bilja često se prostire na velikim površinama i štiti
različitim preparatima, stoga su pčele u njihovoj blizini izložene jednolikoj prehrani, a
i različitim sredstvima zaštite bilja. Pčele u gradovima često imaju veći izbor različitih
vrsta cvijeća, a nema ni opasnosti od primjene sredstava za zaštitu bilja.
Među najopasnijim zagađenim površinama su minska polja. Čišćenje ovih površina
je vrlo zahtjevno i opasno, zato se koriste razne metode razminiranja, a svaka
metoda ima svoje mogućnosti i ograničenja. U zamjenu za ručno razminiranje, koje
je najopasnije, koriste se strojevi, psi i štakori. U posljednjih desetak godina istražuje
se mogućnost korištenja pčela u otkrivanju mina. Biljke na cvjetovima luče specifične
mirise i nektar kako bi privukle pčele da posjećuju cvjetove samo s tim mirisom i time
osigurale kvalitetno oprašivanje. Pčele brzo uče, već za par dana nauče da mogu
naći hranu na mjestima gdje se nalazi pojedini miris. Nakon dresure pčela na miris
eksploziva u prostoru ograničenom mrežom, pčele premještene u prirodu dalje traže
taj miris. Za praćenje kretanja dresiranih pčela u minskom prostoru, NATO –
projektom Znanost za mir (SPS, Science for pace) financira korištenje dronova
opremljenih kamerama. Istraživanje pouzdanosti i primjenjivosti metoda za
razminiranje su zahtjevna, skupa, dugotrajna.
Istim NATO-vim projektom se istražuje osjetljivost metoda za utvrđivanja čestica
eksploziva na dlačicama pčela koje se vraćaju u košnicu. Postavljanjem izvora hrane
(šećernog sirupa) možemo pčele usmjeriti da lete na području koje nas zanima, a
povratkom u košnicu one donesu čestice koje su pokupile u zraku. Analizom zraka iz
košnice može se potvrditi prisutnost ili odsutnost pojedinih tvari u promatranom
području.
Simbolično možemo pojasniti pčelinju zajednicu kao desetak tisuća malih robota u
zatvorenoj kutiji s malim otvorom, koji lete u prostoru i prikupljaju vrlo vrijedne
informacije, samo moramo razumjeti njihovo ponašanje i naučiti pročitati i/ili koristiti
informacije koje nam donesu.
